Albanci i dve različite komunističke istorije

Na sreću, Kosovo je posle II Svetskog rata ostalo deo Jugoslavije i nije se pripojilo Albaniji kao što je tražila konferencija u Bujanu. Na ovaj način, Albanci sa Kosova nisu osetili neobuzdano državno nasilje koje je vršio Enver Hoxha. Oni nisu bili deo najizolovanije i najsiromašnije države u Evropi. Imali su bolje obrazovanje, imali su ista prava kao ostali narodi (bar do vremena kada je vlast preuzeta od strane Miloševića), prava na svoju imovinu, a kasnije i autonomiju (od 1974. godine pa do njenog ukidanja 1989. godine) i imali su silovit ekonomski razvoj – što se ne bi dogodilo ako bi oni bili deo Hoxhinog sistema.

0
4514

New Perspektiva i D4D (Democracy for Development) su 12. septembra organizovali jednu debatu u vezi sa onim što bi Albanci mogli da nauče od dve različite istorije tokom vremena komunizma. Među pozvanima je bio i publicista iz Albanije, Fatos Lubonja, koji je na širok način problematizovao, kao što je to radio i u svojim ranijim radovima, pitanje zajedničkog identiteta. Ljudi mogu da budu ono što oni žele da budu – to je manje-više bila njegova ideja. Unutar zajedničkog identiteta – reče on – ima i skrivenih identiteta, koji se vežu za konkretne političke okolnosti: na primer, identitet formiran tokom sistema Envera Hoxhe, identitet tokom Titovog sistema, onaj formiran na ideji jugoslovenstva, itd.   

Međutim, jasno je da postoji jedan kontinuitet u identifikaciji kosovskih Albanaca kao Albanaca. Štaviše, čak i u jednoj političkoj dimenziji – kao što se izjavljuje od strane gotovo svih političkih partija na Kosovu, a posebno Pokreta Samoopredeljenje koji u svom programu ima ujedinjenje sa Albanijom. Da uzmemo kao dobrostojeći ovaj identitet tako da bi problematizirali pitanje ‘različitih komunističkih istorija’ i njenog odnosa sa narativom koji sledi i koji uobličava našu budućnost. 

Na sreću, Kosovo je posle II Svetskog rata ostalo deo Jugoslavije i nije se pripojilo Albaniji kao što je tražila konferencija u Bujanu. Na ovaj način, Albanci sa Kosova nisu osetili neobuzdano državno nasilje koje je vršio Enver Hoxha. Oni nisu bili deo najizolovanije i najsiromašnije države u Evropi. Imali su bolje obrazovanje, imali su ista prava kao ostali narodi (bar do vremena kada je vlast preuzeta od strane Miloševića), prava na svoju imovinu, a kasnije i autonomiju (od 1974. godine pa do njenog ukidanja 1989. godine) i imali su silovit ekonomski razvoj – što se ne bi dogodilo ako bi oni bili deo Hoxhinog sistema. 

Dakle, Albanci (sa Kosova i iz Albanije) imaju dve različite komunističke istorije. Imaju dva ogledala odakle mogu da pogledaju sebe, ako unapred shvataju i zamišljaju jedan zajednički identitet, nacionalni, etnički, ili bilo kakav koji ima dodirnu tačku sa političkom realnošću. Bilo kako bilo, usled uticaja koje su narativi imali za istoriju, ovo ne sprečava jednog Albanca sa Kosova da i danas kaže “Srbi su zločinci!” Evidentno je da jedno društvo koje je pretrpelo nasilje ima potrebu za jednim opipljivim krivcem kako bi moglo da izrazi svoju mržnju. Ovo čini da se mržnja kanališe, da ima svoju konkretnu adresu. Korišćenje mržnje je oduvek bila praksa tokom istorije. Ali, da li je ovo okrivljavanje, istinsko okrivljavanje? Nimalo. Čak štaviše, potpuno suprotno.  Praviti jednu takvu generalizaciju podrazumeva jednostavno ne samo postati rasista, nego i da isključiš iz krivice prave krivce: pojedince ili retoriku koja podstiče mržnju. Isto tako, ova generalizacija pokazuje neuzimanje u obzir činjenice da su oni koje mi uvrštavamo u naš identitet, dakle Albanci iz Albanije, imali jednu još represivniju prošlost, tokom koje su bili i ugnjetavani.   

Da se zaustavimo na trenutak na ovom pitanju. Nije moguće stvoriti o sebi jednu potpuno humanu sliku bez zatvaranja oči ili smetanja s uma gorenavedene činjenice da su sami Albanci u jednoj albanskoj državi organizovali jednu šemu nasilja i ugnjetavanja sa ciljem uspostavljanja jedne komunističke ideologije. Albanski komunizam je bio toliko oštar i istrajan na sprovođenju svoje verzije komunizma da je ubijao i proganjao svakoga koji je jednostavno imao drugačije mišljenje. Albanija nije imala nijednog disidenta, a Jugoslavija je imala na stotine njih. Isto tako, komunistička Albanija je bila poznata kao jedna zemlja koja je od glave do pete bila totalitarna, koja je činila sve što je bilo u njenoj moći da nasilno iskoreni neinstitucionalizovane oblasti vlasti: društveni moral, kanun, a malo kasnije i religiju (iako je ona očuvala jednu potčinjenu vezu sa državom), itd.

Dakle, i Albanci mogu da ubijaju i vrše zločine. I Albanci mogu da ugnjetavaju, i da budu nepravedni jedni prema drugima i naspram drugih, ako bi imali mogućnosti za to. Ili, možda bi bilo podesnije da potpuno  prestanemo da koristimo “Albance” i ”Srbe”. Zato što ovo nema veze ni sa jednim ni sa drugim. Ovo ima veze sa time što je neko populista, što podstiče mržnju i nasilje. Ovo je lekcija koju možemo odmah da naučimo kad razmatramo ove dve bolne istorije nasilja i emancipacije. Takve okolnosti je proizvelo i albansko društvo, kao i ono srpsko. Ali ne samo zato što je bilo albansko, niti ono srpsko samo zato što je jednostavno bilo srpsko.   

Bez sumnje, Srbi imaju svoj deo krivice u vezi sa svojim pripovedanjem istorije i predrasudama koje su gajili prema nama, proglašavajući sve nas kolektivno krivim za zločine koje je počinilo nekoliko pojedinaca i neke iskaze unutar nas. Ali, sasvim istu krivicu imamo i mi. I ovde, količina zločina se ne treba meriti kao kilogrami na vagi. To bi bila jedna velika glupost.

Komunizam je pokušao da veže ljude lancima svojih ideja i ubeđenja i na taj način je oštro prodro u njihove misli i osećanja. Albanski komunizam je upražnjavao potpunu kontrolu, čak i nad kinematografijom i književnošću koja je proizvedena. U jednoj manjoj meri, ovo isto je radio i jugoslovenski komunizam, posebno kada se radilo o netoleranciji nacionalističkih ubeđenja između oba društva. Ujednačavanje političkih okolnosti, iskaza i pojedinaca od strane istorijskih narativa se vrši zbog političkih razloga. Sa rušenjem Jugoslavije nacionalistički diskurs se ojačao u svim državama od kojih je ona bila sačinjena. Taj diskurs se pojavio kao oslobađajuća alternativa. Tako se pojavio i Milošević koji je 1989. godine obećao Srbima na Kosovu da ih nijedan Albanac neće više tući. I tako je uradila i OVK, koja je kao primarni cilj upravo imala oslobađanje. Oslobađanje od koga? Ne od jednog nepravednog i ugnjetačkog sistema, nego konkretno od ”zlih Srba”.

Teže je da se zamisli istorija bez religioznih koncepata ”dobra” i ”zla”. A posebno ako to ne pripišemo jednom subjektu od kojeg proizilazi jedno ili drugo. Ali, jedno razdvajanje od jednog takvog shvatanja istorije je neophodno da se ne bi sadilo više mržnje i potencijala za nasilje.