Američka predizborna kampanja stvara diplomatsku zbrku za Beograd i Prištinu

Umesto pokušaja da se postigne glavni sporazum između Kosova i Srbije, došlo je do preinačenja u ništa manje od geopolitičke projekcije moći SAD-a - ostvarivanja prednosti u odnosu na Rusiju i Kinu, udarca na međunarodne teroriste, jačanja američke obaveštajne službe i pomaganja Izraela. Vašington bi voleo da ovakav dogovor potpiše svaka zemlja.

0
591

Stvaranje mira nikada nije lako. Ali, uglavnom je dobro pravilo da ako želite da pokušate, trudite se da ne pogoršate stvari za ključne protagoniste. 

Nedavni sporazum između Kosova i Srbije uz posredovanje SAD-a, ako ga zaista možemo tako nazvati, svakako je uspeo da pogorša i onako lošu situaciju za Beograd i Prištinu – ali ne baš onako kako bi se moglo očekivati. Njihovi bilateralni odnosi ostaju približno onakvi kakvi su bili. Međutim, sporazum je potkopao njihove odnose sa gotovo celim ostatkom sveta. 

Pa, šta se desilo?

Prvo, vredi napraviti brz korak unazad i osvrnuti se na to kako su se događaji odvijali.

Još u julu se spekulisalo da Sjedinjene Države pripremaju veliki napor da obezbede konačni sporazum između Kosova i Srbije. Iako je to uvek bilo malo verovatno, samo nekoliko dana pre očekivanog sastanka dvojice predsednika, tužilac kosovskog Specijalnog suda objavio je udarnu vest da je podneo optužnicu protiv predsednika Thaçi-ja. Kao rezultat, sastanak u Vašingtonu je otkazan. 

U tom trenutku, opšte očekivanje je bilo da je ovo kraj američkih napora – barem trenutno. Kako je Trump zaostajao na predizbornim anketama, mnogi su osećali da će se administracija sada usredsrediti na njegovu ponovnu pobedu na izborima u novembru. Činilo se da je čak i američki specijalni izaslanik, Richard Grenell, priznao poraz i predao dalje razgovore Evropskoj uniji. 

Međutim, situacija se naglo promenila u avgustu. Glavna najava da su Ujedinjeni Arapski Emirati priznali Izrael – postajući time tek peti član Arapske lige i prva arapska država u više od dvadeset godina koja je to učinila – izgleda da je promenila stvari. Smatralo se da je to velika spoljnopolitička pobeda Trump-ove administracije, bar u očima njegovih glavnih birača, i činilo se da pruža podsticaj da se obezbedi još jedna spoljnopolitička pobeda pre izbora. Srbija i Kosovo su sada postali savršena meta.

Veliki mirovni sporazum kojim će se zauvek rešiti status Kosova na osnovu međusobnog priznavanja i članstva u UN-u bio bi ogroman proboj – i svakako bi bio vredan pohvale. Problem je što se to uvek činilo malo verovatnim. 

Shvativši to, Sjedinjene Države su poslednjih meseci počele da ističu da su se fokusirale na ekonomska pitanja. Međutim, koliko god je ovo važno za one koji žive u regionu, za širu američku javnost ne bi značilo gotovo ništa. Dogovor između nekoliko balkanskih država o međusobnoj prodaji keksa i vina ne bi bio dovoljan. Moralo je da bude nešto veliko.

Ovde se sve složilo. Umesto da se usredsredi na nešto nedostižno ili politički beznačajno, Vašington je prepravio scenario kako bi se u njemu pozabavio Sjedinjenim Državama. 

U osnovi, odvojeni sporazumi koje su Srbija i Kosovo potpisali sa Sjedinjenim Državama – a ne međusobno – predstavljali su malo, ako ne i ništa novo u pitanjima koja su se zapravo odnosila na dve zemlje. Dobrim delom, i kao što su drugi primetili, to je bilo samo ponovna upotreba niza stavki koje su već bile dogovorene. Strane su u osnovi još jednom rekle da su posvećene sprovođenju sporazuma o stvarima kao što su transport i priznavanje diploma. Takođe su se složili da ograniče svoju bitku oko priznanja na godinu dana.

U sledećem odeljku, stvari su postajale zanimljive. Ovde su se Srbija i Kosovo upisali na jedva prikrivenu američku listu želja: manje ruske energije; bez kineskih telekoma; zabrana terorističkih grupa koje podržava Iran; uključenje u američke obaveštajne mreže. Uključena je i tačka borbe protiv dekriminalizacije homoseksualnosti širom sveta. Iako je to svakako izuzetno vredan cilj, ipak je naišao na neobičan dodatak. Mnogima se činilo da je to lista želja SAD-a o spoljnopolitičkim ciljevima za svaku državu na svetu!

Ali, poslednji deo je ostavio većinu posmatrača otvorenih usta.

Zaista neočekivanim potezom, objavljeno je da je Izrael priznao Kosovo. Štaviše, što je najvažnije, Kosovo i Srbija su se takođe složili da osnuju svoje ambasade u Jerusalimu. Ovo je odmah izazvalo snažnu reakciju. Kao što je brzo primećeno, takav potez protivan je Rezoluciji 478 Saveta bezbednosti UN-a. Takođe se protivi politici njihovih najbližih partnera. Zanimljivo je da je Evropska unija ubrzo izrazila zabrinutost zbog ovih vesti.

Međutim, saopštenje takođe nanosi veliku štetu obema zemljama na druge načine.

Kosovu, koje je okarakterisano kao većinski muslimanska zemlja, neizbežno će naneti veliku štetu u islamskom svetu. Turska, čvrsti saveznik Kosova, koja je mnogo učinila da podrži njegovu državnost od 2008. godine, bila je posebno kritična. U snažno sročenoj izjavi, Ankara je u osnovi rekla Prištini da, ukoliko ne poštuje prava Palestinaca, može zaboraviti na solidarnost muslimanskih zemalja. 

Ali, nije samo Kosovu loše. I Srbiji je – možda čak i više. Zaista nema dobrih izgleda za zemlju koja svoje argumente pokušava da zasnuje na poštovanju rezolucija UN-a – naime, Rezolucije 1244 – i za zemlju koja pokušava da se pridruži EU. 

U stvari, cela stvar se pokazuje kao prava sramota za Beograd. Kosovo je bar dobilo priznanje od Izraela. Srbija ne samo da je videla da je druga zemlja priznala Kosovo – prva u skoro tri godine – već je tada vrlo javno, i uz veliku cenu za samu sebe, nagradila Izrael za diplomatski korak unazad. Možda nije za čuđenje što izveštaji sada sugerišu da Srbija u stvari neće otvoriti ambasadu u Jerusalimu ako Izrael prizna Kosovo.

Ipak, to će biti mali detalj za put dalje. U Vašingtonu će biti oduševljenja ishodom – koji je stekao nacionalnu i međunarodnu medijsku pokrivenost. Trump je obezbedio još jednu spoljnopolitičku pobedu. 

U tom smislu, dogovor je bio majstorski potez. Umesto pokušaja da se postigne glavni sporazum između Kosova i Srbije, došlo je do preinačenja u ništa manje od geopolitičke projekcije moći SAD-a – ostvarivanja prednosti u odnosu na Rusiju i Kinu, udarca na međunarodne teroriste, jačanja američke obaveštajne službe i pomaganja Izraela. Vašington bi voleo da ovakav dogovor potpiše svaka zemlja.

U međuvremenu, Srbija i Kosovo šepaju sa malo čime za pokazivanje, osim što su zakomplikovali svoje odnose sa većinom svojih drugih ključnih partnera širom sveta. 

James Ker-Lindsay je gostujući profesor na Londonskoj školi ekonomije i autor mnogih knjiga o Zapadnom Balkanu i priznanju. Aktivan je na Tviteru http://www.twitter.com/JamesKerLindsay i YouTube-u http://www.youtube.com/c/JamesKerLindsay 

Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu su isključivo autorski i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja New Perspektive.