Kosovo slavi ulazak u tinejdžerske godine

Kako kosovska država ulazi u zreliju fazu, njen novi vođa, Albin Kurti, ne sme da ponovi greške iz prošlosti - uspostavljući ravnopravniji odnos sa Srbijom i svetom.

0
463

Kosovo obeležava 12 godina od svoje teško osvojene nezavisnosti od Srbije, a kosovske tinejdžerske godine počinju velikim nadama u Albina Kurtija kao novog predsednika Vlade Kosova. Kurti, iako svima dobro poznat, predstavlja novi početak za Kosovo, jer ni on ni njegova stranka, do sada nisu imali prilike da vode državu.

Srpski mediji su Kurtijev politički program, između ostalog, označili kao “nacionalistički” i “populistički”. Međutim, u kontekstu nedavne istorije Kosova, ovo je ne samo pogrešno, već i ponižavajuće za građane Kosova koji su odabrali Kurtijevu stranku da ih vodi na izborima 6. oktobra 2019. godine.

Kurtijev “nacionalizam” i “populizam” ne sme se lažno izjednačavati sa nacionalizmom i populizmom srpskog predsednika Vučića jer to samo nadalje hrani propagandu koju Srbija uporno pokušava da održi: da su svi krivi za sve što se dogodilo tokom ratnih 1990ih.

Nisu svi nacionalizmi na Balkanu isti. Mnogi od njih – bar u početku – bili su odgovor na agresiju Srbije i četiri rata koja je vodila pod Slobodanom Miloševićem.

U svom prvom obraćanju pred kosovskim Parlamentom, premijer Kurti je ispravno rekao da je njegova Vlada “spremna da tuži Srbiju za genocid i ratne zločine počinjene tokom rata na Kosovu.” On je takođe obećao “pun reciprocitet u odnosima sa Srbijom” i najavio da je spreman da “vodi dijalog.”

Sada kada je Kurti predsednik Vlade Kosova, političko delovanje predsednika Tačija bi konačno moglo da se svede na ono što su njegove Ustavom Kosova propisane dužnosti, a koje su uglavnom protokolarne. Tači je dugo bio alfa i omega kosovske politike, pogotovo kada je reč o dijalogu sa Srbijom. Nadamo se da će se to sa Kurtijem na čelu Vlade sada promeniti, na dobrobit Kosova.

Kosovo sada ima priliku da se distancira od vladavine onih koji svoju podršku u javnosti baziraju na politikama i nasleđu iz 1990ih, kao što je slučaj u mnogim susednim državama.

Ovo je postalo moguće pre svega jer je premijer Kurti jedan od retkih zvaničnika na Balkanu koji je na svojoj koži osetio posledice rata, koji nije osumnjičen za ratne zločine, ili optužen da je zločinac, ili u javnosti percipiran kao najobičniji lopov.

S druge strane, novi premijer Kosova ne sme da daje obećanja koja ne može da ispuni. Kurtijeva Vlada ima moralnu obavezu da uradi tačno ono što je premijer obećao.

U suprotnom, Kurti će postati još jedan kosovski lider koji pljuje u lice nebrojanim žrtvama samo da bi osvojio jeftine političke poene, kao što je slučaj sa Predsednikom Tačijem, koji je mnogo puta do sada obećavao sudski epilog u slučaju Srbije u kontekstu zločina koje su srpske snage počinile na Kosovu.

Tužite Srbiju za genocid i ratne zločine koje je izvršila protiv Vašeg naroda, gospodine Premijeru! Taj proces je neko odavno trebalo da započne.

Kao što sam ranije pisao, više od 50 godina kosovski Albanci bili su izloženi sistematskom rasizmu, diskriminaciji, poniženjima i unižavanju od strane Srbije, koja je u ovome imala prećutnu podršku svih bivših jugoslovenskih republika.

Ovo je tokom 1990ih bilo praćeno otvorenom genocidalnom kampanjom koju je organizovala Miloševićeva Srbija u nameri da uništi ceo jedan narod. Da nije bilo intervencije NATO pakta 1999. godine, stanovništvo Kosova bilo bi još više desetkovano nego što je danas. Generacija za generacijom kosovskih Albanaca morala je da prihvati svoju naizgled neizbežnu sudbinu: da bude u milosti ili nemilosti drugih.

Dok proslavljamo 12. godišnjicu kosovske nezavisnosti i raspravljamo zašto je Kurti u pravu da tuži Srbiju za njene zločine, setimo se bar dve osobe, od nebrojano mnogo, koji su voljno ili nevoljno dali život za nezavisnost Kosova.

Dvadesetogodišnji Aslan Pireva i njegov devetnaestogodišnji drug Naser Hajrizi bili su studenti koje je srpska policija ubila 2. aprila 1981. godine tokom demonstracija protiv represije Srbije na Kosovu.

Albin Kurti je na dan njihove smrti imao šest godina. Šesnaest godina kasnije, i on će ponoviti isti slogan, poslednje reči Nasera i Aslana – „Kosovo Republika!“ – na studentskim demonstracijama protiv Srbije u Prištini.

Uprkos svim patnjama koje je preživeo od strane Miloševićevog režima – Kurti je bio politički zatvorenik u Srbiji od 1999. do 2001. godine, kada je redovno bio prebijan i mučen – Kurti je bar preživeo.

Desetine hiljada Kosovara nisu bili te „sreće“ i poigravati se njihovim tragičnim sudbinama obećavanjem tužbe protiv Srbije, a ne ispuniti obećano, zauvek bi diskreditovalo Kurtija i potkopalo celokupan njegov program.

Hiljade kosovskih Albanaca su tokom 1990ih ubijeni, mučeni, silovani ili proterani da žive u egzilu do kraja svojih života. Mnogima se još uvek ne zna trag. Ovde spadaju žene, deca, muškarci – civili – koje je Srbija metodično i neselektivno ubijala.

Znamo ko su egzekutori – srpski odredi smrti u koje su spadale vojne, policijske i paravojne i parapolicijske formacije. Znamo ko su idejni tvorci i organizatori – srpska vlast koju je predvodio Milošević. Znamo ko se sve javno zalagao za ovo – mnogi zvaničnici koji su i danas na vlasti u Srbiji, kao što je slučaj sa predsednikom Srbije Vučićem.

Znamo i ko je sve ovo podržavao: većina građana Srbije koja je Miloševića podržavala tokom čitave njegove vladavine, kao što to rade danas kada je Aleksandar Vučić u pitanju. U svom najgorem danu, na dan predsedničkih izbora 2000. godine, Slobodan Milošević je i dalje imao podršku od skoro dva miliona birača.

Umanjivanje odgovornost građana Srbije za decenijsku podršku ovim monstruoznim politikama je neprihvatljivo. Široko je rasprostranjen stav da su građani Srbije bili nekako „primorani“ da donose ovakve odluke kao što je podrška Miloševiću, da su bili neinformisani, osiromašeni ili ucenjeni – što sve znači da nema kolektivne odgovornosti.

Ovaj relativizatorski stav je sramotan i uvredljiv za žrtve i njihove porodice, uključujući i Srbe koji su stradali tokom ratova. Srbija nikada nije odgovarala za užase koje je počinila, iz kog razloga srpski zvaničnici i građani Srbije i dan danas otvoreno izražavaju duboko ukorenjeni rasizam prema kosovskim Albancima.

Vučićeva Srbija ovako iznova i iznova maltretira Kosovo, zajedno sa njegovim medijima, njegovom Vladom, i njegovom opozicijom. Možda i najvažnije, ovaj otrov svakodnevno živi u srpskim učionicama, i neodvojiv je deo srpskog javnog života, od kulture do sporta.

Rasistički stavovi prema kosovskim Albancima se i dalje otvoreno i nekažnjivo izražavaju jednako od strane Vlade Srbije i građana Srbije. Ovaj rasizam se vidi na svim naslovnim stranama, u udžbenicima, u popularnoj kulturi, u svakoj propovedi unutar bilo kog „hrama“ Srpske pravoslavne crkve, još jednog od stožera Miloševićevog režima. Iz tog razloga, ne iznenađuje da Srbi sa Kosova, koji su takođe žrtve ovih politika, danas nastavljaju da slave nasleđe i podržavaju naslednike Slobodana Miloševića.

Srpska politika prema Kosovu je praktično nepromenjena u prethodne tri decenije i nalik je nacističkoj. Srbija Kosovo smatra svojom kolonijom, zločina nije bilo (osim onih nad Srbima), nema razloga za pokajanjem, pravdom, reparacijama ili izvinjenjem bilo koje vrste od strane Srbije i njenih građana.

U današnjoj Srbiji govor istine o uništavanju miliona života koje je srpska država izvršila nad svima koji nisu Srbi se smatra antisrpskom propagandom. Ponašanje zvanične Srbije u ovom kontekstu ostalo je nepromenjeno: Nema izuzetka od ustanovljenog pravila.

A to pravilo glasi: Svi Srbi moraju da budu jedinstveni u ovoj laži: da su Srbi, i samo Srbi, žrtve, da su prava Srba uvek i svuda ugrožena, na Kosovu, u Bosni, u Hrvatskoj, i od nedavno, u Crnoj Gori. Ko tvrdi drugačije, biće obeležen kao izdajnik, strani plaćenik, anti-Srbin.

Sve ovo je problem Srbije, ne Kosova, ali Kosovo ne treba da pokušava da odobrovolji Srbiju tako što će zaboraviti na svoje žrtve i oprostiti zločine.

Dobro je što premijer Kurti neće učestvovati u zataškavanju boli još uvek otvorenih rana ljudi čiju Vladu danas vodi. Naprotiv, Kosovo, kako je Kurti i sugerisao, treba da se smatra ravnopravnom državom u odnosu na Srbiju, ili bilo koju drugu državu. Kosovo više nije ničija kolonija.

Ovaj stav bi trebalo da bude prihvaćen od strane deklarativnih podržavaoca nezavisnog Kosova, posebno Evropske unije i Amerike, koje moraju da prestanu sa ponižavanjem Kosova ispostavljanjem nepreglednih lista zahteva koji prete da ljude Kosova ponovo zatvore u geto. Vreme je da zapadne zemlje poštuju Republiku Kosovo kao što to rade sa bilo kojom drugom suverenom državom.

Nadajmo se da je produženo i traumatično detinjstvo Kosova iza nas, i poželimo Kosovu da tinejdžerske godine provede u pravedničkom gnevu ali i stalnom rastu koje bi građane Kosova vodile ka otvorenom, zaceljenom, ujedinjenom i uspešnom društvu. Gëzuar ditën e Pavarësisë Kosovë, dhe paç fat!

Miloš Ćirić je pisac i aktivista za ljudska prava iz Beograda. Diplomirao je međunarodne odnose na Fakultetu političkih nauka Univerzitetu u Beogradu, magistrirao Studije medija na Fakultetu za studije medija, Univerzitet The New School u Njujorku.

(balkaninsight.com, 14/02/2020)

Tekst je prvobitno objavljen na engleskom na portalu Prishtina Insight.