Naša mala verovanja

Da li bi neke nove vodje donele nešto bolje ako bi se odrekli ustaljenog načina delovanja? Verovatno da bi ali za to treba hrabrosti koju još niko nema na Kosovu - nema ili nije spreman da je pokaže. Previše je jaka konkurencija i previše je onih koji svaki vid normalnog shvatanja politike stavljaju na stub srama.

0
642

Od rata 1999-te pa sve do sada sve naše želje i stremljenja su najčešće bila izneverena i polako jedno za drugim padala u vodu. Od pomirenja, slobode, demokratije, jednakosti i svih tih političkih floskula ostalo nam je jedino verovanje kao čisto psihološka komponenta ponekad toliko imaginarna da se graniči sa fantazijom. Ali bilo kako bilo, da nije verovanja da će se nešto promeniti na bolje ne bismo ni ostali ovde gde jesmo. Naravno, govorim o nama koji smo ostali ovde, oni koji su otišli su pokazali da vera u bolje sutra ima rok trajanja i da je krajnje lična kategorija koja kao takva nikad ne može biti uzeta kao jedinstvena za celo društvo. I verovanje u bolju budućnost je merljivo u procentima kao i sve drugo, a, nažalost, taj procenat je sve manji iz dana u dan. 

Razlog tome nikako nije neki strani i neopipljivi faktor već upravo ono što vidimo svakog dana na terenu. Odluke koje nikome ne donose dobro, jezik mržnje, progon, pritisci i sve ono što je tekovina društava u posleratnoj tranziciji postale su svakodnevica koja se počela smatrati normalnom i očekivanom. Bez toga bi nam bilo krajnje čudno i nesvakidašnje. Medjutim, ako sami sebe uporedimo sa sličnim društvima, kod nas ovaj proces previše dugo traje. Očigledno je da su političke vodje formirane u ovim vremenima navikle na ratnu i posleratnu ikonografiju i drugi način delovanja i ne vide kao moguć, pa održavajući društvo u stanju straha sami sebi stvaraju klimu za rad i delovanje.

Da li bi neke nove vodje donele nešto bolje ako bi se odrekli ustaljenog načina delovanja? Verovatno da bi ali za to treba hrabrosti koju još niko nema na Kosovu – nema ili nije spreman da je pokaže. Previše je jaka konkurencija i previše je onih koji svaki vid normalnog shvatanja politike stavljaju na stub srama. Mnogo je toga na našim ulicama, u Skupštini, u politici, u svemu onome što utiče na naše živote. 

Sva naša verovanja stanu u samo jednu misao a to je bolji život za sve, ali bukvalno za sve bez izuzetaka. Očigledno je to previše očekivati jer je nažalost takvo razmišljanje ušlo u našu svest a to je ono najgore što jednom društvu može da se desi. Nažalost, nama se desilo, i sada je tu sa nama pa moramo da se sa time nosimo na najbolji mogući način ukoliko to uopšte može imati neku najbolju stranu. Malo nas je da bismo se mrzeli, malo nas je da bismo se ubijali, ali malo i da promenimo nešto. U tom balansu lošeg mi nalazimo onu najmanje štetnu stranu koja nam je dovoljna da preživimo ali ne i da živimo punim plućima.

Generacije odlaze, godine prolaze, dolaze neke nove ideje i neka nova kretanja, ali, nažalost, bez nekih pozitivnih i progresivnih ideja već su sve one i dalje obojene u nacionalne boje i nacionalističke misli koje su nas do svega ovoga i dovele. Zato nemojte da nam bude čudno ako nam sve više ljudi bude odlazilo i ako nam u neko dogledno vreme ulice budu prazne. Samo se nadam da će tada neko imati hrabrosti da kaže ko su krivci za to. 

Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu su isključivo autorski i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja New Perspektive.