O raspravi u vezi sa poreklom pravoslavnih crkava na Kosovu

Kulturno nasleđe Republike Kosovo, materijalno ili nematerijalno, čini jednu jedinstvenu, nedeljivu i neotuđivu (i istorijski neprikosnovenu) celinu, koja se vekovima koristi kako od lokalnih Albanaca tako i od strane manjina. Prema tome, ono se mora zaštititi, čuvati, moramo se brinuti o njoj i predstavljati je onakvom kakva jeste, kako bi buduće generacije mogle da uče o bogatoj materijalnoj istoriji i kulturi Kosova.

0
472

Pored glavnih pitanja i tema o kojima se neprestano razgovara na Kosovu već duže vreme, u poslednje vreme se počela voditi i rasprava o poreklu pravoslavnih crkava na Kosovu. Ova rasprava nastala je kao rezultat članka istoričara Bedrija Muhadrija, objavljenog u novinama Koha Ditore, gde je autor naveo argumente da su srpske pravoslavne crkve i manastiri na Kosovu zapravo obnovljeni i da njihovo poreklo datira mnogo ranije – u doba ranog hrišćanstva. To je izazvalo brojne reakcije u Srbiji, na jedan poseban način u tamošnjim štampanim medijima. Tema nastavlja i dalje da bude složena i osetljiva i o njoj se uvek razgovara uz pojačane i kontradiktorne argumente u vezi sa “srpskim” pravoslavnim nasleđem na Kosovu. Pitanje postaje još teže za tretiranje i rešavanje upravo u vreme političkog dijaloga između Kosova i Srbije koji se već mnogo odužio, tokom kojeg obe strane pokušavaju da iznesu snažne (i istorijske) argumente u odnosu na drugu stranu.

Ali, koja je suština ove rasprave i sa kojim istorijskim dokazima se brani stav svake strane naspram ovog pitanja? Kosovsko kulturno nasleđe je bogato koliko i raznoliko. Njega predstavljaju razni predmeti, spomenici, ruševine, zgrade i relikvije različitih vrsta. Među njima je i ono što je poznato kao “versko nasleđe”. Ova vrsta nasleđa ilustrovana je verskim predmetima i spomenicima koje su tokom istorije koristili ljudi različitih vera, a neki od ovih predmeta i spomenika se i danas koriste. Deo tog nasleđa su isto tako i pravoslavne crkve i manastiri koji se protežu duž kosovske teritorije, od kojih su neki čak pod zaštitom UNESCO-a. Srbija na njih gleda kao na njeno nasleđe na Kosovu, za koje je uvek održavala nepokolebljiv stav, posebno posle nedavnog rata na Kosovu. Na prvom mestu je reč o crkvama, manastirima i drugim svetim objektima na Kosovu, za koje Srbija tvrdi da su večna i izvorna srpska baština na Kosovu, kao „živi dokaz srpskog prisustva tokom vekova istorije u ovoj zemlji“. Sa druge strane, Kosovo tvrdi da ovi pravoslavni sveti objekti zapravo potiču još iz prvih početaka širenja hrišćanstva u ilirsko-arberijskim zemljama, i da su ih naročito tokom XIII-XIV veka obnovili i prisvojili Srbi, preobrativši te objekte u pravoslavne.

Da pogledamo prvo u malo širem smislu srpske argumente o pretenzijama na ove pravoslavne svete objekte na Kosovu, a zatim i albanske protivargumente u vezi sa njima. Prema navodima srpskih autora, ovi sveti pravoslavni spomenici, kao što su manastir u Dečanima, Pećka Patrijaršija, manastir u Gračanici, Crkva Bogorodica Ljeviška u Prizrenu, itd., su izgrađeni od strane srpskih srednjovekovnih kraljeva, kada je teritorija današnjeg Kosova bila pod okriljem Raške, koja, prema njihovim rečima, sačinjava jezgro srpske srednjovekovne države. Oni svoj argument potkrepljuju i time što se sedište Srpske pravoslavne crkve povremeno pomeralo tokom XIII i XIV veka sa Raške na Kosovo, što je dovelo do njihovih dobro poznatih tvrdnji da je „Kosovo kolevka Srbije“, „srpski Jerusalim“ i drugih datih atributa. Dakle, Srbija pokušava da iskoristi istorijsko pravo kao osnovni dokaz o vlasništvu i pravu nad ovim verskim objektima u jednoj drugoj nezavisnoj, suverenoj državi. Između ostalog, propaganda Srpske pravoslavne crkve i same srpske države, u pokušaju da opravda ovo „istorijsko pravo“ nad ovim verskim spomenicima, odigrala je takodje veliku osnažavajuću ulogu u prilog ovoj težnji. Međutim, ne radi se samo o ovim spomenicima za koje Srbija tvrdi da su srpskog porekla; uz ove, postoje i velika imanja (koja su poznata pod pojmom „metohija“, otuda i izraz „Kosovo i Metohija“) u blizini i oko ovih pravoslavnih crkava i manastira, element koji još više komplikuje ovo pitanje. Srbija insistira na svojoj istrajnosti i težnji kroz činjenicu da su i srpski pravoslavni manastiri na Kosovu bili deo Ahtisarijevog paketa, što je kasnije dovelo do stvaranja nezavisne Republike Kosovo. U tom planu se u Aneksu V, tačka 1.2, podvlači da će „Kosovo priznati Srpsku pravoslavnu crkvu na Kosovu, uključujući manastire, crkve i druga mesta koja se koriste u verske svrhe, kao sastavni deo Srpske pravoslavne crkve sa sedištem u Beogradu“.

Sa druge strane, koji su albanski kontraargumenti? Na početku treba napomenuti da je ilirsko-arberijsko stanovništvo na teritorijama današnjeg Kosova prihvatilo hrišćanstvo od samih početaka njegovog širenja, i podrazumeva se da je vremenom to bilo praćeno izgradnjom niza svetih zgrada i spomenika na ovoj teritoriji. Dakle, ovo se dešavalo u vreme kada Sloveni još nisu nadirali u pravcu Balkana i još nisu bili formirali jaku političku formaciju. Pored toga, srednjovekovno srpsko kraljevstvo, kao deo svojih pohoda pravoslavizacije, posebno tokom perioda XIII-XIV veka, je imalo i izgradnju ili rekonstrukciju postojećih crkava i manastira širom zemlje. O tome svedoči promena stila gradnje ovih spomenika nakon što su oni pretvoreni u pravoslavne spomenike, tragovi koji se i danas vide u temeljima ovih spomenika, ali i razni istoriografski izvori domačih i stranih autora. Ovi dokazi ističu oštećenje i uništavanje hrišćanskih spomenika koje su koristili starosedeoci ovih zemalja i njihovo pretvaranje u pravoslavne hrišćanske objekte.

Ukratko, pomenuto je da je nedavno vođena debata o poreklu srpskih pravoslavnih crkava na Kosovu, pitanje koje i dalje ostaje osetljivo i ne tako lako rešivo, uzimajući u obzir trenutni dijalog između Kosova i Srbije. Ova tema sučeljava različite argumente i krajnje suprotnosti između dve strane. Kulturno nasleđe Republike Kosovo, materijalno ili nematerijalno, čini jednu jedinstvenu, nedeljivu i neotuđivu (kao i istorijski neprikosnovenu) celinu, koja se vekovima koristi kako od lokalnih Albanaca tako i od strane manjina. Prema tome, ono se mora zaštititi, čuvati, moramo se brinuti o njoj i predstavljati je onakvom kakva jeste, kako bi buduće generacije mogle da uče o bogatoj materijalnoj istoriji i kulturi Kosova.

Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu su isključivo autorski i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja New Perspektive.