Pisati nakon Srebrenice

Treba znati suočiti se s bolom i na njega ne odgovoriti mržnjom, jer je to najlakši put. Čovjeku je najjednostavnije početi mrziti, jer to je uslovni refleks kojim se tijelo brani, kojim želi preživjeti toliku bol. Potrebno je biti jači od okolnosti koje te okružuju. Da bi to uspio moraš biti sam, iako si dio kolektivnog bola koji ima obrise kosmičkog u sebi.

0
253

Treba pisati o Srebrenici. Taman to pisanje bilo ništavno, taman nikad ne ugledalo licâ nevidljive publike. Bitno je da se zapiše sve što se osjeća, sve ono što se misli, što kruži u ljudskim dušama kao vreli fluid. Jer ono što se ne zapiše to i ne postoji, nije se nikad dogodilo. Uzalud filmske trake, video snimci, ne možeš to gledati dok putuješ pretrpanim vozom u subsaharskoj Africi (možeš na mobitelu, ali nije to video igra), a knjigu možeš držati u ruci, čitati bilo gdje i bilo kada. Knjigu možeš znati napamet, film ne možeš.

Potrebno je znati baratati s bolom, znati uobličiti taj nevidljivi impuls (eho dalekih stravičnih događaja), koji te čini toliko ljudskim. Treba znati suočiti se s bolom i na njega ne odgovoriti mržnjom, jer je to najlakši put. Čovjeku je najjednostavnije početi mrziti, jer to je uslovni refleks kojim se tijelo brani, kojim želi preživjeti toliku bol. Potrebno je biti jači od okolnosti koje te okružuju. Da bi to uspio moraš biti sam, iako si dio kolektivnog bola koji ima obrise kosmičkog u sebi. Moraš biti sam i ne prostituisati svoju bol. Od svoje boli možeš napraviti oblik kakav želiš, zavisi od tvoje umješnosti s riječima. To kako barataš jezikom, ne može ti spasiti život, ali može ga dobrano olakšati.

Treba pisati o Srebrenici, jer nijedna pjesma, nijedna priča, nijedan roman, nijedna drama (koji vrhunski pleonazam) o Srebrenici ne može nikad doći do svoga kraja. Ne možeš staviti tačku na pjesmu o Srebrenici, zato što tolika bol nema svoj fizički ni metafizički završetak. Ona je beskrajna, kao ono što sam osjetio samo nekoliko puta u životu: u Buchenwaldu, Sachsenhausenu, Erfurtu, Jasenovcu, Omarskoj, gradskom groblju u Vukovaru i drugim mjestima sveopšte tuge. Nema te knjige koja može opisati crni kamen koji se nalazi na Der Appelplatzu (mjesto za prozivke) u Buchenwaldu, iako je Jorge Semprun o zatočeništvu u Buchenwaldu napisao vrhunski roman «Veliko putovanje».

Pitao sam se čemu taj crni kamen, oštrih rubova, sjajne boje, crn kao ždrijelo noći. Onda su nam rekli da je taj kamen tu, jer su logoraši imali zadatak da ga premještaju s jednog mjesta na drugi. I tako stalno. Nije radnja ono što užasava, za mene je njegova boja ono što užasava, jer kamen je i dalje tu, sjajan, opasnih rubova na koje se možeš posjeći ako si neoprezan. Crna je i boja automobilskih guma, koje su polijevali benzinom, i koje su gorjele nabacane u krug, a unutar tog kruga su bili logoraši iz Omarske. Crn je metal krematorijuma, koji su se proizvodili u firmi J. A. Topf und Söhne u Erfurtu, i koji su bili liferovani za potrebe nacističkih konclogora.

Najcrnja noć je u Donjoj Gradini, preko puta Jasenovca, gdje se nalazi polje grobnih jama, njih 100-150. Gdje su ustaše skelom prevozili logoraše i tamo, na drugoj strani Save, ubijali ih hladnim oružjem, drvenim maljevima, da živi logoraši u Jasenovcu ne čuju šta se i njima sutra sprema. Šume Donje Gradine me podsjećaju na poljske šume koje su opkoljavale nacističke logore, poput onog u Belzecu. Te prelijepe i duboke poljske šume, i ove bosanske u kojima možeš osjetiti nebeski mir i tišinu. Nisam religiozan, ali na ovakvim mjestima moraš imati neki oblik vjerovanja. Ta nadzemaljska ljepota prirode i ljudsko zlo, to što se čini nespojivo, a opet sasvim normalno stoji jedno pored drugog.

U šumi u Donjoj Gradini čovjek bi lako mogao postati vjernik, ali nekog plašljivog, minijaturnog, nestrahobalnog božanstva. Nekog lista žalosne vrbe, ili štiglićevog pera, religije u čijem središtu nije strašno biće koje želi da mu se čovjek u potpunosti pokori. Jer je nemoguće na takvim mjestima ne zazivati neko više biće od samoga sebe. Ono biće koje je jače od crnog kamena iz Buchenwalda, i čiji sjaj liječi, donosi spokoj i zaborav da si drhtavi stvor od krvi i mesa.

Zato treba pisati o Srebrenici, jer pisanje o njoj je pisanje i o Jasenovcu, Donjoj Gradini ili Buchenwaldu. Užas nema geografsku odrednicu, jezičku barijeru, nacionalnu boju, religiju. Stratište je stratište. Kao što je Sachsenhausen, komandni konclogor svih konclogora nacističke Evrope, jedno veliko polje okruženo topolama, u čijim krošnjama se čuju afrički ždralovi, oni koji će uskoro krenuti na svoj put u toplije krajeve. I dok lete ispuštaće promukle krikove. Iste onakve kakve su slušali Jevreji, Cigani, osobe s mentalnim problemima, gejevi, komunisti i drugi zatvorenici, odvođeni u šutljivim kolonama, u rovove za strijeljanje.

Priroda je nedodirljiva i neosjetljiva za ljudske probleme. Ona je kao radio uređaj koji prima signale, ali sama ih ne može nigdje odaslati izvan sebe. Pisanje je taj radio uređaj koji sve može slati kosmičkim valovima prema budućnosti. To je posao pisca, da piše za budućnost, koliko i za sadašnjost, iako mjesto radnje njegovih knjiga može stalno biti u prošlosti.

Treba pisati o Srebrenici taman to pisanje nikog ne spasilo izuzev tebe samog. Vjerovati u pisanje je već dovoljna religija koja te može iskupiti, za trenutak, sekundu kosmičkog vremena.

(Beleška: Tekst je prvobitno objavljen na magazinu BH Dani.)

SHARE