Politika odlaganja na Kosovu i u Srbiji

Državni i lični politički interesi često se stavljaju ispred interesa običnih ljudi, a primena sporazuma koji bi imali pozitivan uticaj na njihove živote se odlaže radi čekanja na bolje političke uslove da bi se dobilo što više političkih poena.

0
751

Bona fide, ili „u dobroj veri“, je termin koji često čujemo u vezi sa briselskim dijalogom. Zvaničnici EU, kao i predstavnici Srbije i Kosova, tvrde da obe strane moraju da se uključe u normalizaciju svojih odnosa u dobroj veri, što znači: sa iskrenim namerama. Na isti način treba primeniti i postignute sporazume. Međutim, izgleda da nas briselski dijalog uvek vodi jedan korak napred i dva koraka unazad. Kad god postoji tračak nade da će se realizovati ključni sporazumi, poput uspostavljanja Asocijacije/Zajednice opština sa srpskom većinom., kao da prepreke niču iz zemlje i to odlažu, ili u potpunosti dovode u pitanje. Neke od tih prepreka su i prevremeni izbori, bojkotovanje vlade, nametanje stopostotnog poreza.  Bona fide je prazni označitelj koji bi trebalo da znači sve za dijalog, ali, u suštini, ne znači ništa.

Otkako je 2011. godine započet briselski dijalog, u Srbiji su održana tri ciklusa parlamentarnaih izbora (2012, 2014. i 2016.), a sledeći je jako blizu (početkom 2020.). To znači da su se tokom devet godina izbori održavali u proseku svake dve godine i tri meseca, iako mandat vlade traje četiri godine. U dva izborna ciklusa (2014. i 2016.)  izbori su bili prevremeni. Ako pogledamo Kosovo, situacija je prilično slična: od 2011. godine, parlamentarni izbori održani su tri puta (2014, 2017. i 2019.) i svi su bili prevremeni. U stvari, nijedna vlada nije trajala pun mandat od četiri godine od kada je Kosovo proglasilo nezavisnost. Umesto da se pitamo zašto koalicije propadaju, što je u većini situacija očigledno, možda bi bilo korisno posmatrati prevremene izbore kao političko oruđe koje se koristi kada je potrebno primeniti „nezgodne“, ili politički osetljive sporazume. Možda koalicija nije imala unutrašnje nesuglasice, već je prevremene izbore identifikovala kao strateški ispravan izbor u situaciji gde ne postoji dobra volja za sprovođenje nepopularnih dogovora.

Pogledajmo, na primer, izbore u Srbiji 2016. godine i izbore na Kosovu u 2017. godini. Ovi izbori se poklapaju sa zastojem u briselskom dijalogu, posebno u primeni najvažnijeg sporazuma o Asocijaciji/Zajednici opština sa srpskom većinom. Pošto je Ustavni sud Kosova krajem 2015. godine doneo presudu da se Asocijacija/ Zajednica ne može sprovesti prema sporazumu postignutom u avgustu 2015. godine, rezultirajući zastoj je opravdan i, čak, produžen izborima koji su usledili u oba konteksta. Pogotovo otkako je Haradinaj preuzeo funkciju u septembru 2017. godine i zauzeo tvrđi stav prema pregovorima sa Beogradom, usledile su dodatne mere za odlaganje, poput uvođenja stopostotnog poreza na svu robu uvezenu  iz Srbije. Prevremeni izbori održani 6. oktobra 2019. nastavak su ove logike, bilo zbog unutrašnjeg neslaganja, međunarodnog pritiska u vezi sa time šta uraditi sa dijalogom Beograda i Prištine, ili zbog strateškog izbora.

Slično tome, na međunarodnoj sceni Srbija nastavlja da lobira kod drugih zemalja za povlačenje njihovog priznanja Kosova, kao i za sprečavanje Kosova da uđe u međunarodne organizacije. Ovo, takođe, doprinosi odlaganju daljeg angažovanja strana. Iako smo čuli od mnogih međunarodnih lidera koji pozivaju na prestanak zastoja, od novembra 2018. godine, kada su ove mere uvedene, ništa se konstruktivno nije dogodilo. U isto vreme, Srbija je bojkotovala nedavni neformalni sastanak „Zapadnobalkanske šestorke“ (ZB6) u Helsinkiju, što se nije dogodilo zbog njihovog razočaranja jer je Kosovo pozvano ravnopravno sa drugim državama regiona, niti zato što bi to moglo stvoriti nekakav „presedan“. Ovo ne bi bio prvi put da se ZB6 sastaje pod okriljem EU: Berlinski proces nudi ove mogućnosti već godinama. Ovaj poziv je odbijen jer je došao tokom perioda zastoja i činilo se da je Beogradu samo potreban izgovor da se ne upušta u interakcije sa Prištinom u bilo kojem obliku.

Sve ove mere mogu se posmatrati kao deo politike odlaganja u dijalogu Beograda i Prištine, a izgleda da koriste i Kosovu i Srbiji. Državni i lični politički interesi često se stavljaju ispred interesa običnih ljudi, a primena sporazuma koji bi imali pozitivan uticaj na njihove živote se odlaže radi čekanja na bolje političke uslove da bi se dobilo što više političkih poena. Zamišljeno utopijsko doba, u kome su svi međunarodni interesi usklađeni sa državnim interesima Srbije, ili sa državnim interesima Kosova po tom pitanju, i dalje upravlja načinom na koji se vodi politika između Beograda i Prištine. Logika je sledeća: dok ne dođe to doba, ako nastavimo da blokiramo, bojkotujemo ili namećemo poreze jedni drugima, ne treba da se upuštamo u međusobne interakcije. To su veštački stvorene barijere koje nemaju nikakve veze sa bona fide principom.

Iz toga sledi pitanje – da li je bona fide podjednako deo utopijske vizije politike u kojoj se argumenti druge strane čuju, uvažavaju i uzimaju u obzir? Mi ne živimo u svetu lišenom odnosa moći i političke rasprave i razmirice nemaju neutralnu polaznu tačku. Srbija i Kosovo su već ugrađeni u različite (ali ponekad i slične) međunarodne diskurse o političkoj moći, nacionalnim interesima ili geopolitičkom pozicioniranju, svaki sa sopstvenom istorijom. Uzimajući u obzir gore navedeno, čini se da se politika između Srbije i Kosova manje odnosi na raspravu u dobroj veri, u kojoj bolji argument pobeđuje, a više na hegemonijsko osporavanje, u kojem dominiraju pogodni politički momenti prekida i bojkota, antagonističke artikulacije drugog i moćni saveznici. Ako ikada bude postignut konačni sporazum između ove dve strane, to neće biti zbog rasprave u dobroj veri.