Razgovor o amnestiji ne bi trebalo da bude na stolu

Amnestija sa Srbijom ne bi trebalo da bude na dnevnom redu, jer je malo verovatno da će ona biti zakonska po međunarodnom pravu.

1
675

Tema amnestije za zločine počinjene tokom i nakon sukoba na Kosovu još jednom je pokrenuta. To je zato što se veruje da je ona deo paketa oko moguće teritorijalne korekcije u procesu dijaloga.

Ne nameravam da raspravljam o tome zašto je to možda na dnevnom redu, već da podsetim čitaoce zašto ne bi trebalo da bude.

Međunarodno pravo i politika Ujedinjenih nacija isključuju mogućnost amnestije za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti. Za njih nema zastarevanja. Nemačka je prošle godine pokrenula suđenje navodnom bivšem zločincu iz Drugog svetskog rata.

Prema smernicama UN-a, amnestije nisu dozvoljene ako: sprečavaju krivično gonjenje pojedinaca koji mogu biti krivično odgovorni za ratne zločine, genocid, zločine protiv čovečnosti ili gruba kršenja ljudskih prava, uključujući i rodno specifična kršenja; ometanje prava žrtve na efikasan pravni lek, uključujući i naknadu štete; ili ograničavanje prava žrtava i društava  da znaju istinu o kršenju ljudskih prava i humanitarnog prava.  Ova tri elementa se ne mogu odvojiti jedan od drugog.

Ovde se radi o pravdi, tranzicionoj pravdi i odvraćanju od činjenja sličnih zločina u budućnosti.

UN je odredio da demokratski proces ne može amnestiju, koja bi inače bila nevažeća, pretvoriti u zakonitu amnestiju. Istina, pravda i odšteta su komplementarni, a ne alternativni odgovori na gruba kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava.

Iskustvo je pokazalo da bilateralne amnestije ili „samoamnestije“ kao odgovor na građanski rat ili političke tranzicije nisu garancija pomirenja, niti zatvaranja procesa.  Takva amnestija prema domaćem zakonu ne bi sprečila krivično gonjenje pred stranim ili međunarodnim sudovima.

Ovakvi pokušaji su viđeni u Južnoj Americi i nekim afričkim zemljama. U 2012. godini Međuamerički sud za ljudska prava je presudio da je Zakon o amnestiji u El Salvadoru nespojiv sa Američkom konvencijom o ljudskim pravima i da se ne može pozivati na zakon o amnestiji u zemlji u slučajevima koji se tiču kršenja ljudskih prava tokom oružanog sukoba. Ove odluke Međuameričkog suda nisu uvek odmah stupale na snagu, ali vremenom jesu. To je u Južnoj Americi postalo jasno već od početka tekućeg veka. Međunarodno pravo stupa na snagu kad-tad.

Drugi primer je Urugvaj iz 1986. godine. Međuamerička komisija za ljudska prava (IACHR), institucija sa sedištem u Vašingtonu u okviru Međuameričkog suda, objavila je izveštaj u kome se navodi da je Zakon o amnestiji u Urugvaju prekršio osnovne principe Američke konvencije o ljudskim pravima. IACHR je naglasio da urugvajska amnestija nije samo onemogućila gonjenje i izricanje kazne, već i bilo kakvu zvaničnu istragu koja omogućava utvrđivanje istine o tim zločinima.

Svaka zajednica ima neotuđivo pravo da zna istinu o svojoj prošlosti i okolnostima u kojima su počinjeni stravični zločini, kako bi se izbegla slična dela u budućnosti.  Porodice imaju pravo da znaju šta se dogodilo sa njihovim rođacima. To je ono što nazivamo tranzicionom pravdom. Ona je ključna za izgradnju održivog mira.

Da se vratimo na pitanje o procesiranju ratnih zločina kao načinu odvraćanja od budućih zločina, treba biti svestan toga da upravo iz tog razloga ovim treba da se bave nezavisne, nevladine organizacije poput Amnesti Internešenala, Sirijske opservatorije za ljudska prava, Komisije za međunarodnu pravdu i odgovornost, Evropskog centra za ustavna i ljudska prava. Oni prikupljaju i dokumentuju dokaze i izjave svedoka koji će se koristiti u budućim krivičnim gonjenjima u vezi sa sukobima i ratovima na Bliskom Istoku. Oni takođe žele pravdu, znanje i odvraćanje.

Trenutno se u Nemačkoj čeka na suđenje dvojici sirijskih optuženika za navodne zločine protiv čovečnosti u Siriji. Ovi slučajevi se zasnivaju na dokazima koje su sakupile takve organizacije.

Od Drugog svetskog rata do sukoba s bivšom Jugoslavijom 1990. ovo pitanje se nije pojavljivalo u Evropi.  Nadležnost za sve takve slučajeve bila bi na Savetu Evrope u okviru Evropskog suda za ljudska prava, ali za većinu novih država bivše Jugoslavije postoji ratione temporis, vremensko ograničenje. One su se pridružile nakon završetka sukoba. Nakon tih sukoba, ratni zločini i zločini protiv čovečnosti izvođeni su pred Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu, koji su osnovale Ujedinjene nacije. Koliko god on bio nesavršen, može se proceniti da je ovaj Sud jasno pokazao da nema nekažnjivosti za visokorangirane kriminalce i druge. Stvorio je neverovatne zapise i arhivu, kolektivno sećanje na te zločine. Domaći sudovi su takođe otvoreni u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji, iako sa upitnim učinkom. Kosovo je jedina zemlja bivše Jugoslavije koja nije uspostavila sličan sudski sistem, iako je Specijalni sud u Hagu stvoren po kosovskom zakonu.

Prošle nedelje je EU ponovila ovaj princip pridržavanja međunarodnog prava u svojoj Zagrebačkoj deklaraciji od 6. maja koja glasi: “Dalji i odlučni napori moraju biti posvećeni pomirenju i regionalnoj stabilnosti, kao i pronalaženju i primeni konačnih, inkluzivnih i obavezujućih rešenja za bilateralne sporove partnera i pitanja koja su ukorenjena u nasleđe prošlosti, u skladu sa međunarodnim pravom i utvrđenim principima

Većina zemalja su članice organizacija koje utvrđuju i presuđuju ova pravila, npr. Ujedinjene nacije, Međunarodni krivični sud (MKS) ili potpisnice relevantnih konvencija. Kosovo nije član UN-a, niti MKS-a (koji trenutno radi na ratnim zločinima i zločinima protiv čovečnosti koji su uglavnom počinjeni u delovima Afrike). Kosovo teži i članstvu u UN-u i Savetu Evrope i zato se čini pogrešnom procena da želi da prekrši pravila ovih prevladavajućih multinacionalnih institucija.

Srbija je članica UN-a, MKS-a i Saveta Evrope.

Amnestija sa Srbijom ne bi trebalo da bude na dnevnom redu, jer je malo verovatno da će ona biti zakonska po međunarodnom pravu. Ljudi koji su počinili gorenavedene kategorije zločina tokom i posle rata ne bi mogli da izbegnu pravdu i to nije tako lako.  Ovo je ključno pitanje tranzicione pravde. Ne radi se samo o pravdi, već i o pravu žrtava rata da znaju istinu, posebno onih kojima su nestali članovi porodica. Ovde je reč o velikom broju ljudi sa Kosova, o građanima i njihovim pravima. Niko nema pravo da im to oduzme i oduzimanje tog prava ne bi proizvelo pravu liniju pomirenja. Radi se o odvraćanju od budućnosti.