Thank you USA

Stiče se utisak da se politika zvaničnog Beograda naglo zaoštrava i skreće sa kursa Istok i munjevito se kreće ka kursu Zapad, sa krajnjom destinacijom u Vašingtonu. Iz nekog razloga se u poslednjih mesec dana velike nade polažu u predsednika Amerike, Donalda Trumpa, i tinja nada da je upravo on čovek koji snagom svoga autoriteta može da stavi tačku na konačno rešavanje kosovskog problema.

0
487

Čini mi se da smo počeli da trčimo trku na koju smo malo zakasnili ali koju nikad nije kasno da počnemo da trčimo. Ta je staza dosta duga i moglo bi se slobodno reći da je to jedna maratonska trka ali se bojim da su drugi učesnici već daleko ispred nas. Da li ćemo uspeti da je istrčimo do kraja s obzirom da smo počeli poslednji da je trčimo, vreme će pokazati,  ali verujem da će se trčati do poslednjeg atoma snage jer nam to sad trenutno izgleda jedini cilj na kojem nam nije već unapred spuštena zastavica.

Namerno sam ovaj tekst počeo da pišem na ovako slikovit način da bih čitaocima na najlakši mogući način opisao novonastalu situaciju koja nas je zatekla posle famoznog sastanka od početka septembra u Vašingtonu. Stiče se utisak da se politika zvaničnog Beograda naglo zaoštrava i skreće sa kursa Istok i munjevito se kreće ka kursu Zapad sa krajnjom destinacijom u Vašingtonu. Iz nekog razloga se u poslednjih mesec dana velike nade polažu u predsednika Amerike, Donalda Trumpa, i tinja nada da je upravo on čovek koji snagom svoga autoriteta može da stavi tačku na konačno rešavanje kosovskog problema.

Argumenti koji idu u prilog tome jesu i ustupci koje je zvanični Beograd već učinio i preduzeo, a tiču se ispunjavanja zahteva iz ugovora koji je potpisan 4. septembra u Vašingtonu. Čak se ide do toga da je na brani i mostu jezera Gazivode osvanuo veliki transparent Jezero Trump, koji su američki zvaničnici, na čelu sa Richardom Grenellom, srdačno pozdravili. Nadalje, igrom slučaja se vremenski poklopila i godišnjica operacije “Halijard”, koja predstavlja najveću akciju spasavanja oborenih američkih i savezničkih vazduhoplovaca, koji je obeležen krajem septembra u selu Pranjanima, kod Gornjeg Milanovca, u Srbiji, na čijem događaju su prisustvovali predsednik Srbije, Aleksandar Vučić, premijerka Ana Brnabić, kao i američki ambasador, Anthony Godfrey, koji je ovu vest na isti način objavio na društvenim mrežama kao i Richard Grenell. Na mestu akcije spasavanja postavljena je ploča, kao i jarboli sa srpskom i američkom zastavom, a povodom obeležavanja 76. godišnjice ove operacije.

I dok srpska diplomatija ide uzlaznom linijom na Kosovu se odigrava sasvim drugačija slika. Istražitelji Specijalizovanih veća Kosova i pripadnici misije EULEX uhapsili su predsednika „Udruženja veterana OVK”, Hysnija Gucatija, kao i zamenika predsednika ovog udruženja, Nasima Haradinaja. Specijalno tužilaštvo u Hagu je odmah potvrdilo hapšenje Gucatija, da je prebačen u Hag, a potom u novom saopštenju i da mu se stavljaju na teret krivična dela protiv pravosuđa, odnosno, zastrašivanja svedoka, odmazde i povrede tajnosti postupka. U poslednje vreme Kosovo trese afera navodnog curenja hiljada stranica navodnih fajlova Specijalnog tužilaštva iz Haga, i to tako što su ovi spisi u tri navrata donošeni u sedište „Udruženja ratnih veterana OVK“, a dok su o sadržaju istih pripadnici ovog udruženja obaveštavali javnost. Simptomatična su ova dešavanja na Kosovu u poslednje vreme ako uzmemo u obzir da zvanična Priština već izvesno vreme izbegava da izvrši ispunjenje svojih obaveza koje imaju prema raznoraznim sporazumima koje su potpisali sa Beogradom, a pogotovo priznavanje zajednice srpskih opština,  koja im stoji kao kost u grlu, kad god se na politički sto stavi ta tema. Trenutno se stiče utisak da Amerika gaji simpatije prema Srbiji kao i da Srbiji to prija. Naravno sve je lepše i mnogo bolje zvuči od čekanja i sedenja sat i po vremena na stolici ispred kabineta jednog od najmoćnijeg čoveka na svetu na Crvenom trgu.

Bilo kako bilo, u svetu diplomatije važi samo jedno pravila: nema besplatnog ručka. Bojim se da će nekog od nas večera mnogo više koštati nego što smo uštedeli na ručku. Samo se nadam da se neće završiti sve na rečima i prijateljskom tapšanju po ramenu dok traju interesi za to. Setite se samo da su i ljudi na Kosovu pre desetak i više godina činili sve da se dodvore američkim zvaničnicima na raznorazne načine. Išlo se čak dotle da su podizali spomenike, pisali pesme itd. Kad smo već kod toga, upravo sam poslušao pesmu „Thank you USA“ od Armenda Miftarija MENDI. Baš me interesuje da li bi se ista pesma posle toliko godina opet napisala i pevala sa tolikim žarom? 

Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu su isključivo autorski i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja New Perspektive.